(1) Na početku romana pratimo unutrašnji monolog čovjeka koji misli da vidi toranj katedrale. Nakon toga vidi šiljak na vrhu te katedrale, čuje zvuk mnoštva cimbala i vidi povorku bijelih slonova. Na kraju se ispostavlja da je šiljak katedrale zapravo šiljak zahrđalog kreveta, a zvuci dolaze sa ulice. On se nalazi u opijumskoj jazbini, u kojoj jedna stara žena raspaljuje lule opijuma i nudi mu još jednu (popušio je već pet prije toga, kako ona kaže). Žena mu se žali na slab promet, nema brodova ni mornara-mušterija, a nakon toga priča svoju životnu priču – šesnaest godina je pušila opijum, a onda počela raditi u jazbini i pripremati lule drugima. Potom ona pada u san, a muškarac se diže i gleda oko sebe. Dolazi i do obračuna između drugih mušterija, ali svi su toliko napušeni da ubrzo padaju nazad u komu. Na kraju poglavlja, jedan "iscrpljeni čovjek" (onaj iz opijumske jazbine?) odlazi do (sada stvarne) katedrale i pohađa misu. Drugo poglavlje prati dvojicu muškaraca koji nakon mise prelaze preko dvorišta i prati njihov razgovor.
Prvo poglavlje je sjajno i totalno neobično za Dickensa, drugo poglavlje počinje malo razvučeno.
80 / 75 / 70 / 80 / 75 / 80 / 75 / 75 / 65 / 65 - 74
Nema komentara:
Objavi komentar