(1) Već sam početak romana nam otkriva koliko je kompleksna proza u pitanju – pisac nam govori o trenucima pred spavanje, u kojima njegova svijest lebdi između spoznaje da spava i samoga sna, u kojima njegovo biće poprima identitet onoga o čemu je čitao, bez obzira koliko je apstraktan predmet te knjige bio i koliko god apsurdno ta pomisao bila. Nekoliko trenutaka kasnije, on bi se odvojio od sadržaja knjige i bio kadar ponovno razmišljati o njoj, a potom je bio u stanju registrirati i zvuke u blizini. Slijedeće iskustvo, koje nam prenosi, su osjećaji kroničnog bolesnika u nepoznatoj hotelskoj sobi tokom duge noći pune straha. Potom se sjeća nekih strahova iz djetinjstva, ali i činjenice da je određeni položaj bedra dovoljan da u njegovim mislima stvori osjećaj dodira neke žene. Ukoliko je ta žena doista postojala, on bi je pokušao naći u stvarnome životu. Isto tako, pisac razmatra i subjektivni osjećaj trajanja sna ovisno o okolnostima u kojima nam se taj san desio. Njemu se je dešavalo da se budi s ogoljelim osjećajem postojanja, praosnovnim osjećajem, a potpuna slika bi se uspostavila tek kad bi mu oči poslale daljnje informacije. Tako on može, na primjer, rekonstruirati gdje se nalazi na osnovu predmeta oko sebe, ali i na osnovu izvještaja koje njegova rebra, koljena, ramena šalju mozgu, kako bi ovaj iz tih izvještaja došao do ispravnih zaključaka. I tako bi jedan osjećaj ukočenosti doveo mozak do zaključka kako mu se sve dešava u maldosti, on je s familijom u Combrayu, on je u krevetu i zaspao je, a mati još nije došla i dala mu poljubac.
Izuzetno kompleksna proza, određeni prelazi mi nisu sasvim uvjerljivi i djeluju isforsirano.
80 / 85 / 85 / 80 / 85 / 75 / 75 / 80 / 85 / 85 – 81,5
Nema komentara:
Objavi komentar