(1) Roman počinje diskusijom u ugodnoj atmosferi salona čovjeka koga pisac naziva Vremenski Putnik. On izlaže svojim gostima predmet o kome će na slijedećim stranicama biti više riječi. U pokušaju da ih dovede do zaključka do koga je i sam došao, on postavlja tezu kako je, uz tri poznate dimenzije, neophodno kao četvrtu dimenziju uzeti vrijeme, jer tijelo koje ne postoji u vremenskoj dimenziji uopće ne postoji, baš kao što ne postoji crta nulte debljine. Potom navodi primjere pokušaja vizualizacije vremena, poput metereoloških karata ili portreta jednog čovjeka kroz vrijeme. Jedan od gostiju ga pita zašto onda ljudi mogu putovati kroz tri prostorne dimenzije, ali ne i kroz vrijeme. Vremenski putnik potom navodi da bi putovanje vremenom moralo biti moguće, ali je povezano s poteškoćama u izvedbi, baš kao što je teško gibati se gore-dolje, jer je čovjeku za to potreban balon.
Prilično inteligentna diskusija o fizici, podsjeća na filozofske dijaloge.
70 / 75 / 75 / 70 / 70 / 75 / 80 / 70 / 75 / 75 – 73,5
Nema komentara:
Objavi komentar