(1) Iako roman počinje dosadno klasično (opisom glavnog junaka), on je sve drugo prije negoli dosadan, a to isključivo zahvaljujući svom naslovnom liku, Oblomovu. Oblomov je, blago rečeno, prilična lijenčina. Na licu mu je najčešće blaženi izraz, koji nam govori da ne misli ni o čemu. Osim toga, i svaki fizički napor mu je mrzak, pa čak i šetnja po svježem zraku, zbog čega je podebeo, a lice blijedo. I način kako se oblači potpuno se uklapa u tu sliku – na sebi nosi udoban kućni mantil, prostran, bez opasača i širokih rukava. Sve oko njega je optimirano tako da zahtjeva minimalni napor. Ležanje je njegov prirodni položaj, a iz svoje spavaće sobe rijetko izlazi. Soba na prvi pogled izgleda lijepo opremljena, ali samo na prvi pogled – pažljivo promatranje odaje zapuštenost i oronulost. Sve je puno paučine i prašine, tepisi su umrljani, ostaci večere su na stolu. Nakon iscrpnog opisa, prelazimo na događaje tekućeg dana – Oblomov se je probudio "rano" (oko osam), a i zabrinut je – dan ranije dobio je neprijatno pismo od nastojnika svoga imanja, koji ga izvještava o padajućim prihodima. Svjestan je da mu valja nešto poduzeti, ali uz ovaj ili onaj izgovor se sve razvlači u nedogled ...
Rijetko kad je klasičan početak romana bio ovako zabavan.
85 / 80 / 85 / 85 / 80 / 75 / 80 / 80 / 85 / 80 – 81,5
Nema komentara:
Objavi komentar